Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Josef Regen (* 1929)

Jako Chorvati jsme se narodili, jako Chorvati zemřeme

  • narodil se 1929 ve Frélichově

  • Moravský Chorvat

  • 1949 rodina vystěhována z Frélichova, následně žila v Rajhradicích u Brna

  • žije v Brně, celý život pracoval jako hodinář

  • aktivně a dosud na velmi dobré úrovni ovládá moravský dialekt chorvatštiny

Chorvatská píseň / Hrvatska jačka

 

„Hrvatska jačka lipa je. Hrvatska jačka lipa. Hrvati sme se zrodili, Hrvati ćeme ostati. Vu jačku, Hrvati sme se zrodili, sme jačili, kad su nas brali Čehi, komunisti, da morame van. Tako sme si to jačili furt v šenkauzi, v hospodě. Tako sme jačili, da sme Hrvati a da ćeme ostat Hrvati. A jim se to jako neljubilo.“

 

Chorvatština dnes / Hrvatska rič danas

 

„A ti mladi ur, ti se k Hrvatom neglasiju. Anji moja dica. Hrvatski niznaju ur. Zato sam mav ženu Slovjenku, ta niznala hrvatski, no ja s dicu nisam govoriv. Moji rodjiče su s dicu govorili. Moja dica rozumiju, no niznaju govorit. Simo tamo nikakove slovo znaju, ale govorit niznaju. Rozumiju se. Kot se povida hrvatski, ta dica rozumiju, ale govorit ne. Tako ta hrvatština, se obavam, da će za dvajset, tri deset ljet neće bit ibrhaupt čut, nigdor ju neće znat. Mi stari ćeme  umrit a ti mladi ju niznaju. Tako to je vielika škuoda, ča se da dielat, kat su to tako udielali. Ja sam mljav da sa, po deviet osam desetin ljeti, kod sme mogli dojti sopet se va Frielištof pokuknut, kod je biv tamo ta kiritof, tako su povidali ti naši predstaveni, Hermina Opluštilova je se imenovala, ona je bila za svobodna Slunska iz Frielištofa, tako su sljubovali da ćeju to vipravit da ćeme nikakove rodjine moć pojt va Frielištof dom, dat će tamo stat postavit nikakove hižice, da tamo ta hrvatska rič ostane nikako. No ale ništ z toga ur nibilo, nikdo ur bi ni bi rad dal na to pinezi, tako z toga ur ništ ni. Tako sada hodime nek sako ljeto va Frielištof na hode, těšim se na to, sevaljek hodime tamo, ale velim, je nas sevaljek manje.“

 

Chorvatština u nás a v Chorvatsku / Hrvatština u nas i u Hrvatskoj

 

„Ja sam ovo, kad je biv veletrh v Brnji, tako sam ovo imav guoste. A jednuč sam imav z Bělehrada, z Jugoslaviji guosta. Inžienir je to biv. A ja sam rekav, da sam Hrvat, tako on je s manu hrvatski govoril. Dica i žena su ur šli spat a mi v kuhinji sme sidili až do rana skoro a sme si povidali. On je biv najgirig a kako velite tomu a tomu… a sa mne pitav kako velime te imiena. A pak mi veli: a kako velite cugu, zastavce? Ja velim, no vidite, to ja hrvatski niznam. Ja znam, da sme tomu velili hajtštele, ale to je nimški. On je se smijav a veli: „No jo, zato vi to niznate, zatoda t´onda oš nisu bili cugi kad su se vaši Hrvati naselili, to imate istinu.““

 

Rodný dům / Kad su se šli pokuknut na njihov stan

 

„Sada je bilo, daj Buog, šiest, sedam ljet, kat sme došli na kiritof sam šav s moju sestru a ta roba nas ni pustila. Ni nas pustila nutar, da pokukneme, kanj sme se narodili a tako. Narodili sme se u nas. To je nišlo v porodnicu, to je se rodilo duoma. Tako sme tamo a ona je oš kričala na nas prek vratov: „Odejděte, nebo zavolám na vás policii!“ Tako sme odašli. Ni nas pustila. Ljudi se bojiju bojse. Da bisme to htili najzad. Ale to ur ne. Nigdo ur nije bi šav najzad.“    

 

Když přišli Němci / Kad su došli Nimci

 

„Toga starostu, purgamastra se u nas velilo, toga su bili a zaprli, stric Šalamoun su se imenovali. No, je jich bilo već zaprtih. Ja sam imav strica, Sična, ta su utiekli v Rajhrad su se odstěhovali. To je biv Protektorat, tako pak na te nisu mogli ti Nimci tako.“

 

 

 

Když přišli Rusové / Kad su došli Rusi

 

„Kad su došli Rusi, tako hned hlapi su z pivnic bačuje davali van a su jim vina davali tim vojskem ruskim. Pak su Rusi začali naganjat děvčice a robe, znásilňovali su neke ti robe. U nas ani tako ne, zatoda sme s nimi znali govorit, ale te Nimice, te Drinovčanke, ti su tamo zkusili… Ale u nas… mi sme znali ruski. Tako to je puodobna rič, kad znaš hrvatski a česki, tako se naučiš.“  

 

Hitlerův příchod / Kad je došav Hitler

 

„Kad je došav Hitler, ja sam hodiv va tu nimšku školu, tako oni su bili cieli sritni da je došav, Heim ins Reich. Všichni do reichu a domů a to… Si su bili nadšeni ti Nimci. Pak, až su morali narukat, kad su bili na vojski a je jich upalo par, pak ur su začali mrvu aj nadavat, to je se jim ni ljubilo. Ale kad je došav Nimac, to je bilo slave…No a pak až je upav, v sakom stani jedan aj dva mladi v sakom stani kad su bili ustrieleni va vojski, pak su nadavali. A pak su morali van.“

 

Němci ve Frélichově / Nimci va Frielištofi

 

„To su bili takovi Nimci… čisti Nimci anji nisu bili. To je biv Hrvat, je si ziev Hrvaticu, a sa je tamo bivav. A tako niki…ćaća su bili Hrvat, ti nisu znali jako hrvatski, tako mrvičku su se naučili, ale maja su bili Hrvatica. Smíšené manželství, tako jich bilo čuda, dost. To se tako poženili. Ale niki Nimac, kad je se oženiv va Frielištof, tak je se morav naučit hrvatski, ta je morav znat hrvatski. Aj kad je špatno govoriv, ale hrvatski je morav znat. To su ga ljudi naučili. Drugačie tamo ni bi morav ani živit. Tako hrvatski. Ne čuda, ale su znali. Je bilo dost takovih. Čiste nimške rodine ni anji bilo. To je se bilo smíšené. Buď Nimica je si ziela Hrvata, nebo tako. No a pak, kad su došli Nimci, tako ti Nimci su se dali v nimšku stranu… Kad je došav Hitler, tako su dielali ze sebe velike Nimce. Tako ti su se lišili od nas. Pak su nam vičitali, da Hrvati su se poněmčili. Ne, to je bilo to smíšené manželství, a kad je biv hlap Nimac, tako kad je došav Hitler, tako je se dav v nimšku stranu a je biv z njega Nimac. No ale za republike se ni jako hlasil k Nimcom. No ale su živili s nami a saki je se naučiv hrvatski.“

 

Povinná němčina / Kad je došav Nimac, morali sme se učit nimški

 

„Nimški ni sme znali. Kad je došav Nimac, tako sme se morali učit nimški. Jedno ljeto, to sme hodili nek v školu a nisu nam davali znamki. Jedno ljeto sme se nek učili nimški. A pak, drugo ljeto sme se začali učit na znamke. Ja nisam znav nimški. Tamo su bili sami Hrvati, ale su bili nikakove rodine, pár Nimcov je bilo, aj Čehov. Tako na placi, kad sme si igrali s tu dicu, tako nikakove nimške sluova sam znav. Ale nisam znav nimški. To je se učilo pak se v škuoli. Ale ljeto dan sme nek, to ni sme klasifikovali, nek hodili v škuolu, da se naučime nimški. To nas nisu klasifikovali, až drugo ljeto pak su nam davali ulohe a znamke. Tak tako si to pametim.“

 

Pak už bude konec / Pak će biti konac

 

„No tako čas ur je kraj. Ur sme si zvikli ovdien. Mi stari furt spominame. Zato hodim jednuč za misec bar va ti Frielištof, da si s nimi popovídám. A da vidim ta Frielištof. Ja rad tamo hodim po Frielištofi a kukam. Spominam na stare čase. Ja sam takov měkkosrdcatý a kad dojdem na ti kiritof, tako si i poplačem nigda. Kad se sejdeme ti Hrvati si. Sa ur čiekame nek na tu smrt. Oš se tješim, da ću se pojti pokuknut va ta Frielištof, a pak će biti konac.“

 

Strýc Slunský / Stric Slunski

 

„Stric Sljunski su imali šenkaus. Ta su došli pak na navštěvu va ti Frielištof, pokuknut, oni su morali tam aj konje ostavit, se, tako s njihovimi koni ur je šav ta, ča je zabrav ta majetek, Čeh, a ta je šav po ciesti. Oni su vidili svoje konje, tako su šli k tim konjom a su je zjeli za vrat a su z toga vieli zruti??? Ni su bili pak ur ani normální ta človik. Su vidili svoje konje, tako jim to rozum zielo. Tak osu imali te konje radi… to je bilo jako smutno.“

 

Na staré časy vzpomínám pořád / Puored spominam na mlade čase

 

„Drugačije spominam puored na te mlade čase. Zato da Frielištof sam znav, saku hižicu, gduo je tamo bivav, oš kad duojdem k stricu Šnajdru, tako si popovidame za stare vieci, a tako kad dojdem k nim, sevaljek v nedilju, tako si popovidame. On je rad, ja takaj. Spominame na lipe stare čase. Škuoda je to, da sme morali odajt. No, takovi je svit danas.“ 

 

Na Velikonoce / Na vazma

 

„Pak se hodilo škrebetat. To je se šlo na vazma. To se šlo rano, vrieda, o četirih urah ur sme morali nastupit pri crikvi a po seli hodit škrebetat. Škrebeti škrebeti na tri ure! Nebo kuoliko je bilo. Kad je bila maša, tak škrebeti škrebeti s jednim! S jednim zvuonom je se zvonilo. A kad je bilo pred mašu, tako dva zvuoni. To je se utikalo po cielom seli, ta dica, su škrebetali a kad sma došli k crikvi, tako sopet po drugoč a sme kričali: škrebeti škrebeti po drugoč! Pak je hned začala maša. Tako to je se nam jako ljubilo. Pak v subuotu, kad je bilo po škrebetanji, tak v subuotu sme hodili pro jaja. A se dica sme morali kráčat: Čuda dicie, malo jajov!“ A puored, furt. Od stana k stanu sme šli a ti ljudi su nam davali jaja. Pinezi ne, jaja. Tako pak su se te jaja u toga najstarijega miništranta je se to tamo brojilo a saki pak sme dostali jaja. Ja znam, da sam dostav jednuč šiest jaj, kad sam biv maljunak. Kad sam biv vieći hlapac, pak sam dostav i deviet jaj za to škrebetanije. A te jaja pak, u nas saki imav jaja, ale pak sme je šli prodavat, da imame nikakove pinezi na cukrlje i takove vieci.“

 

Vrabci se ženili / Vriebci su se ženili

 

„A oš je se slavilo, to je bilo v merci, kad su se vriebci ženili. To je bilo jedandvajsetoga merca bojse. A to, když sme bili mali, matka su nas zbudili: Hote kukat, vriebci su se ženili! A mi sme imali takov strom na dvuori, oni su tamo dali mašle sakojačke čedljene, modre, se, flošku limonadi a nikakove cukrovi, da su to tamo dali vriebci, da su se ženili. To je bilo jako znamo. To sme rano stali a mi bili cieli sritni, da imame nikakove cukrovi… to sme bili cieli sritni. To sada dica ur niznaju.“   

 

Žid Abeles / Žid Abeles

 

„Va Frielištofi židi, jo, je biv, Ábeles. Je imav obchod se smišeným zbožím. Ale to je biv dobar človik. Nigdo si na njega ni stěžovav. Aj na dlug, ki nimav pinezi, tako su davali aj na dlug. Pak su holt, kad su imali, su jim šli zaplatit. Dobar človik su to bili, dobra familija je to bila. Nikomu nisu udielali zlo. No, pak, kad su došli Nimci, tako su se zgubili. Sihr su je zieli, niznam, kamo su šli. To je biv žid.“

© Všechna práva vycházejí z práv projektu: Osudy a jazyk Moravských Chorvatů

  • Příbeh pamětníka v rámci projektu Osudy a jazyk Moravských Chorvatů (Lenka Kopřivová)