Feručo Šestan

* 1947

  • -"Za mene je bila laka odluka..ja san uvidio da...ovdje u..Pazinu, na praksi da san..da san ja..da iman jako lošu praksu. Školi svaka čast..ali recimo, kad san ja završio školu, ja nisan bio nikakav zanatlija. Ako čovjek nema..nema..nije imao te uvjete da se...da se usavrši, da se..da se uči i to, onda ostaje na..na onoj nuli, ne. Tako da san se ja smatrao..i onda san ja odmah uvidio, već u 2. razredu, san reko: samo za ljubav roditeljima, ja ću završit tu školu i poslije bježi...što dalje. I sjećan se kad smo...kad smo ovaj..kad smo..kad je otac sijao žito i tako, onda sam mu pomogao sa motikom one grude, kad su se lupale grude što je ostalo veće, tako da bude ljepše, ne. I tako, i onda mi kaže on: „Sad“, kaže , „na proljeće“, kaže, „kad budeš imao 18 godina“, kaže... ovaj, „mi ćemo tebi kupit..mi ćemo tebi ostavit ovaj motor od starijeg brata, a bratu ćemo kupit novi motor“. A ja san mu reko, samo san reko: „Ja kad buden imao motor, ja ću si ga sam kupit“. „A što?“, kao „Što? Zašto?“ I san reko: „Ja tu neću biti. Ja tu sigurno neću živjeti“. Onda je ostao nijem nekako, ko da sam ga lupio motikom, ne, jer je..on je pozno me, da nema..da nema tu, ovaj..cile-mile, da..da ću ja sigurno to napravit. Ali, ovaj..i to je bilo, znači u...10. mjesecu, krajem 10., ali ja san to..planove već, kažen..imao u glavi već.. godinu dana prije. A poslije smo se slagali nas..nas više njih, kako bimo to organizirano otišli, što više i tako. I nas je 4 smo se odlučili,a još dvojica..dvojicu koju sam pito, oni su odbili. Odbili. (...) Vršnjaci, to sve vršnjaci, ne. I, eto to..kažem, to je bilo na jesen, ja san četvrtoga.. decembra sam ja pobjego. - Šezdeset i? - Četvrte, da."

  • -"Jednom sam, kažem..jednom sam bio kad..sa bratom i još dva druga..koji su raskrcavali kamione u vagone. To je bio toliko mukotrpan..ja tri dana nisan spavao od muke. Od..od boli. Ali smo zaradili, ja sam bio..moja plata je bila 18 000..dinara, a ono..za onu noć ja san zaradio 12 000. 12 000. Ali ono je..aaa..ja ne znan da li bi bio ikad išo više. Dobro, ja sam bio mlad, nisam bio, ovaj..jak toliko... I to je bilo, isto tamo, negdje u 10.-11. mjesecu. 10. mjesecu, ja. - I drugi put ste došli na Kozinu..? - Kad sam bježao. - Vlakom ste došli? - Da. - Kako, odakle? Tu iz Pazina? - Tu iz Pazina. - Iz Pazina. - Aha. - Jel vas neko nešto pitao, dal su vas provjeravali, jer išlo vas je više, je tako? - Jesu jesu jesu. Ne ne, dvojica smo bili. Jesmo, al mi smo se odlučili, da jedan ide u prvi vagon, ja u zadnji. Kad smo došli u Buzet, vlak je krenuo..i vratio se. I samo je policajac uskočio gore. Ja san se..ono..san reka šta je sada, da me nisu izdali ovi moji, koji su trebali pobjeć? I u čitavom vagonu samo kod mene je došo. Isto tako, ispituje di ćeš, šta ćeš i tako. Ja san imao do Divače ovu..ovaj, kako se zove..kartu..i pita me: „Kamo ideš?“ „Idem u Rijeku.“ Kaže: „Zašto si napravio kartu do do..samo do (Pivke?)?“ A san reko: „Nisam znao..da znam da moram presjedat..nisam znao da da se može direktno i tako da ću ja tamo, ovaj..“ „Pa kako ćeš?“ To je bilo...popodne. „Kako ćeš ti sad, gdje ćeš ti stanovat? Gdje ćeš kad nisi bio nikad u Rijeci?“ Pa san reko: „Ima moj susjed.“ I onda san spomenuo..brata od Josipa. E, Križmanića. San reko, on je radio onda u Rijeci, san reko: „On će me čekati i...ovaj, će me on..kod njega ću prespavati“. I kaže: „ A šta ćeš u Rijeci?“ Pa san reko: „Ja sad, evo, sad nailazi zima, ja san sad tu, ovaj..počeo da radim, nešto san si zaradio, bi se..bi si išo kupit odjeću i tako.“ „Dobro dobro..“ I tako je sve išlo dobro. I ovaj.. i ovoga je isto gore na... u prvom..u prvom..isto je..legitimirao. Ali je.. prošo dobro, ne. Smo došli na.. Kozinu, smo se bili dogovorili, pošto san ja bio tamo na toj stanici, san reko mi idemo..naći ćemo se u toaletu tamo. Ima jedan veliki toalet. - Oprostite, Kozina je prije Divače ili? Kako? - Ne, Kozina je..da prije, prije Divače. Da da da. To se..to je na raskrsnici kad se ide Trst –Rijeka, ova..ova kad se ide na Rupu. - Mhm. - Na..to je..a kako, ja ne znan kako bi to reko. Ne znaš di je Kozina? - Znam, znam..samo..zna, bio sam na Kozini, mi smo tamo..i goste bi vodili.. - Dobro, ali gore.. šta je Divača, ja mislin da je jeno 30-40-50 kilometara sjevernije. - Aha. Dobro dobro sad.. - E. Tako. - Aha, dobro. - I...njega nema. Čitavo vrijeme ja ga čekam u toaletu i nema ga. A tamo je uzimala, ta parnjača je uzimala ovaj..vodu. I sad kad san ja izašo malo, da provjerim gdje je, i vidin, on stoji kod policajaca. Pa, ja san reko, sigurno su ga uhvatili. Ali sam opet tako ovaj..vlak krene, policajac se izgubi u vlak, eto ti njega polako. San reko: „(?), šta si..šta si radio tamo?“ Da je gledao jednu curu. Pa san reko: „Koji će ti đavo cura sad?!? Nećeš valjda sada...sada..za njom buljit“, razumiješ , a mi imamo drugo, ne. „Šta smo se dogovorili?? Ja san mislio da te uhvatio ovaj..“ „Ma jee, pitao on mene, ja san mu tamo, isto tamo nešto izbrundao“, i kao sve je prošlo. „Pa šta si stajao kod njega? Si reko da ideš u Divaču, a ti tamo stojiš kod njega!“ Hehehe.. I tako, ali je prošlo to, ne."

  • -"..prema tom..brdu, i otamo smo zaista vidjeli zaljev Trsta, ono se vidilo, ne dolje, nego mislin, rivu skroz, i tamo ovaj kod..no...ovi koji..što dolazi dalje, ne. Zato što se gleda ovako, ne. I..onda smo razgledali ta..tu granicu, kako mi mislimo da je tu granica...i onda smo krenuli odmah, odmah smo krenuli, mi smo došli u...5 sati smo došli gore u Kozinu i, znači, na 8 smo bili već na granici. - Išli ste pješke sa željeznice do brda? - Da da, u brdo i onda se spustili dole u dolinu i onda opet gore na na..polako na brdo. - Na to brdo s kojeg se vidi Trst? - Da. Ali s ovoga drugog..ovaj drugi je bio manji, daleko manji..manje brdašce, ne, ali ovaj..uglavnom, eto tu smo računali da je granica i tako je bilo. - Možete nam sad još jednom ispričati, znači, kako..to što ste pričali prije 15-ak minuta.. - Da da da.. - A dobro, i kad smo kenuli gore, mrak je bio, normalna stvar, jedino smo gle...vidili tu..horizont smo vidili..da nije visoko brdo i tako i onda smo vidili sve, ne, da je...da je to ipak malo.. i naletili na stražara sa..sa psom i tako i...smo se bacili dole, da čekamo..pas je počeo lajat, ali ovaj..ovaj ga je mirio, stražar, i tako tu smo ležali jedno sat vremena i..mislili smo sad je ovaj otišo sigurno i..počeli na..digli se i počeli nastavljat. Nakon dva koraka evo njega opet. Ispred nas. Kao neki avet. I pas je još više počeo lajat. Ooo, san rekao, sad nećemo pobjeć. I..ali išlo je to sretno, tako da ovaj..ovaj ga je mirio i sve to skupa, ali kažem, mi smo odlučili da se vrać..da se vratimo nazad zato što smo vidili da da..da je riskantno, i tako smo se vratili jedno 200-300 metara dole, ne skroz u nizinu, nego bio je jedan mali dolčić i tamo smo odlučili prenoćit, na jednom granju zato što je bilo..snijega je bilo gore. Tako da smo..granje smo malo, ovaj, otresli tako da smo na tome spavali. I ovaj, kažem na..ujutro smo vidili..smo čuli te..te ove šuškanja, smo rekli: sad smo.. sad smo opkoljeni! Opet su nas nanjušili neki. I, kad se razdanilo dobro, vidimo da su ovi zečevi pasli na ovoj djetelini, tamo u tom dolcu malom. I poslije smo malo razmišljali šta ćemo sad, kako, sad je dan, kud ćeš sada tamo, ako nas..tamo na čistini će nas vidjet. Ali svejedno, san reko: „Idemo! Šta ćemo čekat?“ Idemo gore..i smo išli na..ovako, kako brdo ide ovako ukoso ovako do..i onda je mali vrh, i onda opet jena dolina, ali to sve vrh..vrh brda, ne. I kad smo došli na vrh, onda smo vidili tamo karaula, ovdje..ovdje je granica, ne. Prijelaz. Granični prijelaz. I gle...pa gdje je granica? Pa mora bit tu, i tako. I sad, negdje mora bit nek znak. Sad možda je..tako razmišljali naivno i, uglavnom, nismo ništa do... do nikakvog zaključka došli, gdje je i šta je, nego smo rekli sad ćemo krenut dolje trčat samo, pa..san reko njemu: „Pazi samo da ne bi na neku žicu naletio, da se razbiješ.“ (Sad ćemo se razbijat do dna??) I tako je bilo. Ništa nan nije bilo. Ali smo prešli preko jedne, kao zapuštene one..staze te ove...graničnih ovih..vojnika i tako..da je to taj..ta staza njihova bila, i kad smo došli dolje, smo pitali tog seljaka što je kopao, okopavao mrkvu, da da li smo prošli granicu, nan je objasnio sve, i bilo je tačno kako smo...ovaj, kako smo mi..imali u toj svojoj zamisli..da je to. Onda nan je reko da, ako oćemo, da se prijavimo policiji, da je tu odmah policija."

  • Celé nahrávky
  • 1

    Gologorica, 31.07.2013

    (audio)
    délka: 01:02:51
    nahrávka pořízena v rámci projektu Iron Curtain Stories
Celé nahrávky jsou k dispozici pouze pro přihlášené uživatele.

Nisam vidio budućnost na istarskom selu pa sam pobjegao

bjegunci -šestan 048.JPG (historic)
Feručo Šestan
zdroj: Snimljeno prilikom intervjua

Feručo Šestan rođen 16.05.1947. u selu Gologorica, Istra, Hrvatska. U doba Italije prezime je promijenjeno u Sestan. Otac je radio na imanju obitelji De Francheschi koji su nakon denacionalizacije ostali bez svega i odlučili otići. Tako je otac ostao bez posla. 1953. rodio se još jedan brat i cijela obitelj (prabaka, baka, djed, teta, roditelji i djeca) njih deset živjelo je u prostoru od 60m2 a prehranjivali su se od poljoprivrede. Nije bilo ničega, selo izumire zbog vojske, prebjega. 1964. godine Feručo je završio školu i tada je već imao ideju o odlasku jer je uvidio da ima lošu praksu i nikakav zanat. Školu je završio samo zbog roditelja. Bježi sa prijateljem preko talijanske granice. Došavši u San Sabi boravili su u karanteni četiri dana, deset dana u dvorištu zatvoreni. Prebačeni su u neki loš kamp za one koji su htjeli u Švedsku gdje su proveli dva mjeseca. Švedska komisija dala mu je vizu te je nakon šest mjeseci provedenih u logoru avionom otišao u Švedsku. Švedska je bila popularna, socijalna zemlja u kojoj je danas drugačije i malo je razočaran zbog toga. Njemačka mu je iz škole ostala u negativnom sjećanju zbog pozdrava: „Uber ales“. Započeo je novi život u novoj zemlji. Radio je Volvo – automobilskoj industriji, težak posao na preši za limove. Doškolovao se za kuhara i pronašao posao na brodu koji je vozio između Njemačke i Švedske. Bio je drugi kuhar, težak posao ali je naučio zanat. Četiri godine radio je kao kuhar na brodu. Od 1971-1975 radi po restoranima i pizzeriama. 1977 postaje privatnik sve do 2000 godine kada odlazi u mirovinu. Danas Feručo živi u Švedskoj, u mirovini. Ponekad dođe u svoj rodni kraj.