Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Zdravko Macura (* 1939)

Majka nas je spasila

  • rođen 7.07.1939.

  • 1941. skriva se od ustaških vlasti s rodbinom u zemunicama Kozare.

  • 1942. Ustaše ih pronalaze i vode u logor.

  • Sjeća se hladnih noći i neljudskih uvjeta.

  • Njegova obitelj je udomljena te izlazi iz Jasenovca.

  • Dočekuje kraj rata te se opet susreće s ocem.

  • Nakon školovanja dolazi u Pulu gdje i danas živi.

„Bila je topla jesen, sunce je žarilo, ali noći su bile hladne. I ležiš na zemlji, nemaš se čime pokriti, a dijete si, to je strašno bilo.“

 

Zdravko Macura rođen je 7. srpnja 1939. (u dokumentima 1938.) u selu Donji Jelovac u općini Kozarska Dubica (bivša Bosanska Dubica) kao drugi od sedmoro djece. Otac se zvao Boško, a majka Kosa rođena Čađo.  Krsni kum mu je bio Boško Šiljegović, istaknuti partizanski zapovjednik i narodni heroj. Potječe iz ugledne i bogate trgovačke obitelji. Nakon izbijanja partizanskog ustanka u Potkozarju (područje oko planine Kozare) u ljeto 1941., s obitelji je pobjegao u šumu gdje su bile pripremljene zemunice, a za to vrijeme kuću i cijelo selo su spalili četnici. Otac je bio u partizanima i na samom početku ustanka sudjelovao je u napadu na žandarmerijsku stanicu u Knežici. Kad je u lipnju 1942. počeo njemački i ustaški napad na Potkozarje s majkom i braćom ponovno se sklonio u zemunicu, koju su u rujnu ustaše otkrili zbog plača mlađeg brata. Zajedno s većinom stanovnika Potkozarja odveden je u logor Jasenovac gdje je stigao nakon mjesec dana pješačenja. U Jasenovcu je s majkom i braćom proveo tri mjeseca, a zatim je obitelj odvedena u Garešnicu gdje su Zdravko Macura, njegova majka i mlađi brat bili dodijeljeni obitelji Čičić i ondje radili kao besplatna radna snaga (stariji brat bio je dodijeljen drugoj obitelji).  U svoje rodno selo vratio se u jesen 1944. Otac se vratio kao partizan u proljeće 1945., kad se cijela obitelj preselila u Staru Pazovu u Vojvodini.

 

© Všechna práva vycházejí z práv projektu: Testimonies of Istrian survivors

  • Příbeh pamětníka v rámci projektu Testimonies of Istrian survivors (Lenka Kopřivová)