Miloš Jakac

* 1933

  • -"..i..i zav...i ziv...samo godinu dana. I završio..završio tu akademiju pod..čin..potporučnika, jer oficirska škola ne može biti više od...potporučnika. Ali to je već oficirski, nije podoficir..kao stari vodnik, vodnik, mlađi vodnik..i tako, da. - A vi ste, kad ste završili školu u Rijeci, koju ste titulu stekli, koje zanimanje? U Rijeci kad ste završili? - To je bio teh..ovo..građevinski tehničar.. - Građevinski tehničar? - Arhitektonske...struke. - I onda ste otišli u Sarajevo? - Da. Poslije škole, ja. Ja. - I onda ste bili tamo godinu dana? - I onda san se, kad sam završio tu školu, vratio sam se opet kući. Bio sam pitan. Prije nego sam bio pušten iz vojske.. iman ja ovdje do dan danas još vojnu knjižicu svoju. Ovdje san je donio i san je imao sa sobom 35 godina i tu je imam, ovdje u domu! Je imam...šta je bilo? - Što je bilo nakon što ste u..završili vojsku u Sarajevu? - E ja.I onda san se vratio kući. Pa sam se vratio kući, imao sam djevojku, jer smo, takorekoć ofirali 3-4 godine već zajedno, i onda tu..završio sam, ovu, školu..ja, na oficirsku školu..oni su zahtijevali neka se ja aktiviram..ne..nisam morao, ali su, dobrovoljno su me pitali nek se ja...aktiviram da budem..postanem..aktivni oficir. I kažem ne, idem kući jer imam tu i zanat, svoju školu i, san reko, imam djevojku i ja ću..oženit ću se i tako idem..kući. I to sam; tako sam i napravio. Došo kući i, nakon toga, možda..godinu kad sam došo kući, godinu i nešto više, vjenčao sam se, oženio, onda otud pobjegao. Sa ženom. "

  • -"Zašto ste pobjegli? - Pobjego sam..prva stvar, radi toga što tamo sam tražio, kad sam došo iz vojske, tih godinu dana prije nego sam se...oženio, sam tražio posao tu i tamo nije to bilo moguće. Jer kad..budući da sam ja odbio, nisam htio pristat da buden aktivac, su rekli. „Ti si mogao imat tamo posao!“ Budući da bih bio aktivac. Ali bi trebao biti član komunista. I to ja nisan htio (primiti?). I onda sam bio kod kuće, i se lijepo, kad smo se..vjenčali, napravili svadbu i sve pa sam dobio neku snagu, ali bilo je dosta, mislin..ličnih mržnja i ličnih podataka. Ako te neko mrzio, ako si vidio da ima kapu i da je bila crvena petokraka gori, morao si se čuvat, nisi znao ko je to, šta je, oće ti dobro ili oće ti..zlo. Znan, ako si bio član, recimo, partije ili ovo ili ono, dobio si posao, dobio si od svega. Ja nisam mogao dobit u Buzetu posla, nego sam dobio posao gdje..djevojka mi je radila u Kopru, u Sloveniji, a to je pripadalo pod zona B slobodnog teritorija Trsta. Ona je radila tamo u bolnici, i..a dolazila je kući, takorekoć, za vikend. I onda kod nje, tako smo se dogovorili pa je ona pitala isto tamo kako i šta, da li bi ja mogo doć..san dolazio ja u Kopar u..ponekad, kad ona nije došla kući pa san ja moro. A to su ti pustili da..u Kopar. Ali samo za 24 sata. Propustili tu, preko granice. I onda smo se...vratili kući. I kad smo se mi vartili kući, onda sam ja, vidio sam ja da to je..svega toga je dosta. I onda se mi odlučili, ja i pokojna žena, poslije vjenčanja, da idemo.. - Kako se zvala ta djevojka, oprostite što sam vas prekinuo? Kako se zvala ta djevojka koja je zarobila vaše srce? - Amelija. - Amelija. Odakle je bila? - Iz sela (Štrped?), blizu Buzeta. Jedno tri kilometra od..sela di san ja rođen. - Oprostite, sam vas bio prekinuo. I odlučili ste..otići? - Kidnut. Ja. I onda iz Kopra smo išli sa autobuson do prave jugoslavenske granice sa Italijom u..Bivije..(???). - Škofije? - Škofije, ja. Bivije, Škofije, ja. Škofije. Pa smo odlučili ić tamo. Za ić preko. Išli smo s autobusom iz Kopra do..do granice. I tu je..onda tu smo i izašli van iz granice i pripremili se; tu je bio jedan restoran..dosta velik, još dan danas postoji taj restoran tamo. I, san reko, ajmo tu unutra u restoran, ona nije znala kud..ma kuda sad re..da ne bi mi nastradali. A ja san znao svaku vojničku taktiku. I san reko: „Ti samo budi uz mene“. I onda san vidio; tu je granica bila, i onda dođe kao mali potočić, ne duboko, duboko, ono voda jedno 10 metara duboko, pa onda se diže gore, i tu je bila najprije jedna..uprava..policijska. A preko toga je bila vojska."

  • -"..a ovdje su bili policajci koji su kontrolirali granicu. A ona vojska, to je bila patrola, su patrolirali. Mi smo stajali ovako na toj cesti i vidili tu brdo ide jedno gore i tamo. Po tom brdu si vidio putić , ovako, gore ča su bili. I lijepo se vidilo. Gdje je straža bila. Jedna tu, jedna tamo, jedna tu, jedna tamo. Ali oni su bili sakriveni, nismo mi vidili njih. Nego, san reko, čekaj malo. Mi čekali čekali...bili smo tamo sigurno sat ili nešto više, u tom restoranu. Možda i dva sata. I vidimo kad se je straža mijenjala, ja sam vidio kad su se..vojska kreć..krenula iz svojih kasarni, došli tu pa su..oni su morali ić preko ove ceste, u koloni, jedan za drugim, od 12-15 je bilo stražara. I oni idu gore, uz brdo. Dođu oni na..na prvo, tu jednoga uzmu, a jednoga stražara puste. Idu kod drugoga, tako; drugoga uzmu i drugoga puste. Sve skroz gore, dok nisu promijenili sve. I se vratili nazad. Kad san ja vidio da su oni otišli, došla straža tu, prvi stražar šta je bio tu, on nije išo s njima gore nego...šta je bilo, on je bio možda 50 metara od kasarne. On je išao odmah u kasarnu, a drugi su išli gore. I kad san ja to vidio, da su oni otišli gore, u ono vrijeme ja sam bio siguran da nema nikog drugog tamo. Onda ja, izvini, ovako svoju ženu za ruku, „Amelija“, san reko, „Amlelija, ajmo! Tu sada, sa mnom! Samo da te ne vid..da te ne čuje niti da ono napraviš!“ Izvinite, niti da prdneš! Polako! I tu su kacije bile ona stabla gore, ovako malo gusto za se provući preko onoga kanala unutra. I tu smo se provukli i došli tamo na drugu stranu. Na drugu stranu, tamo su bili Talijani. Onda smo došli tamo..znali smo talijanski, i ja i..pokojna..žena, odmah se priključili..s njima, i oni odmah nas zaustavili, kako i šta.. i odveli na tu, u..policijsku stanicu, talijansku. I kaže: „Di idete?“ Tu i tu i tako, da idemo u Trst i da se..ne namjeravamo se vratiti to smo rekli. „A imate kuda ćete u Trstu?.. Dobro.“ A sa strane.. obitelji od moje pokojne žene, ona je imala tri tetke i dva..strica u Trstu. Su živjeli."

  • Celé nahrávky
  • 1

    Poreč, 25.03.2013

    (audio)
    délka: 33:28
    nahrávka pořízena v rámci projektu Iron Curtain Stories
Celé nahrávky jsou k dispozici pouze pro přihlášené uživatele.

S trudnom ženom prebjegao sam u Italiju

Fotografija iz vojske
Fotografija iz vojske
zdroj: Slikano prilikom služenja JNA

Miloš Jakac - Emilio Giacazi, rođen i odrastao u Veli Mlun pokraj Buzeta, Istra, Hrvatska. Roditelji su se bavili poljoprivredom. Otac mu je ubijen 1943. a majka ostaje sama sa dvoje djece. Školuje se u Veli Mlun pa u Buzetu. Školovanje završava u Rijeci. Obitelj Jakac bila je najbogatija u selu.U kući su govorili hrvatski i istarski, u crkvu nije puno odlazio jer je misa bila jednom mjesečno.Otac mu je bio u kraljevoj vojsci. Podržavao je partizane. Njemci dolaze u selo i uz ostale sumještane odvode i njegovog oca. Miloš se skrivao sa bratom i majkom. 1954 završio školovanje i odlazi u Sarajevo na vojnu Akademiju gdje nakon godinu dana dobiva čin potporučnika. Vratio se kući i oženio ali je vojska htjela da se aktivira pa je pobjegao sa suprugom u Kanadu. Na putu do Kanade u Italiji su boravili u kampu za izbjeglice.U Kanadi radili na farmama, engleski jezik učio gledajući televiziju. Radio na željeznici i išao u večernju školu. Otvorio građevinsku tvrtku.1992 vratio se kući u Veli Mlun.